Dobar western konj mora se kretati u svim smjerovima i terenima, hrabro, srčano, sigurno i poslušno. Na i najmanji kontakt jahača reagira bezprijekorno, pri sjahivanju i zajahivanju stoji mirno. Školovati western konja ravno je školovanju dresurnog, bez ikakve dvojbe.
Western se zapravo živi...kad si možeš priuštiti da jašiš 3, 10 ili 20 dana, po prirodi sa svojim konjem i prijateljima, potpuno opušten...a za to je, naravno, potreban stabilan, temperamentan, hrabar, izdržljiv i potpuno zdrav konj, koji ima apsolutno povjerenje u svojeg vlasnika. Tada je doživljaj 100-postotni
Kod western naćina konj ima slobodnu glavu, sa popuštenim dizginima, te na taj naćin sam pronalazi ravnotežu, tako ima sigurnost za obavljanje svih zadataka koji mu se postave.
Kauboji su morali biti svakako čvrsti, otporni i uporni ljudi, no njihovi konji svakako uvijek korak ispred njih, napor, skromnost srčanost i odanost bili su im glavni aduti.
Njihovi potomci su opstali i danas ih moderni kauboji i dalje koriste, iako su se vremena i naćini promjenili.... appaloosa i quarter i danas podsjećaju na ne tako davna opjevana vremena.
Kako im je prava svrha očito u većini slučajeva zauvijek završila opstanaka mogu zahvaliti entuzijastima koji su razvili poseban stil jahanja, uveli pravila , osnovali savez, uveli takmičenja...
Jahač western stila dizgine drži u lijevoj ruci, njihovim krajevima daje signal ovisno na kojoj strani vrata leže ( tzv neck reigning ). Desna ruka kao i u nekadašnjih kauboja je slobodna , jer je bila potrebna za rad. Konj je bio sredstvo za ostvarenje cilja, pa je i jahaču bilo itekako važno da on bude itekako osposobljen za prelazak u sve i iz svih vrsta kretnji, da bude maksimalno podatan i to naravno bez uporabe sile, idealan primjer pravog partnerstva.
Zapravo konj je točno znao što jahač od njega traži jer je ovaj morao biti maksimalno koncentriran na rad , najcešce oko stoke.
Uzda pri westen jahanju je od sirove kože, žvala nešto žešća, bilo kandara ili hakamor. Važno je reći da ruka jahčca ne djeluje preko dizgina na usta vec krajevima dizgina.
Sjedište, list i peta osnov su tjerajućih sila, ruka u odnosu na usta ima nešto drukčiji zadatak , medutim više je sličnosti nego razlika. Ipak je ovo disciplina koja je nastala iz rada, potrebe preživljavanja i prilagodbe.Westen konji su ipak najvećim dijelom produkt prirodne i radne selekcije.
Western sedlo se očito razlikuje od engleskog kakvog većina od nas upotrebljava. Ono je veče, šire i teže, te zbog svoje velike površine vrši vrlo mali pritisak na konjska leda ( težina jahača ). Ono je idealni spoj i za konja i jahača, zbog obostrane udoobnosti za sve napore. Mnoštvo remencica na sedlu omogučuje jahaču da sa sobom ponese opremu, hranu .........
Oblikom western sedlo neodoljivo podsjeća na srednjovjekovno, renesansno, barokno, posebno zbog uzdignutih prednjeg i stražnjeg unkaša, koji su omogućavali sigurnije sjedište.
Prednji unkaš kod western sedala ima svojevrsnu kuku za koju veže laso, nakon što je uhvatio, kravu tele, ili konja. Stražnji unkaš je uzdignutiji kako bi jahač bio dodatno sigurniji od opasnosti da ga netko gurne ili povuće sa sedla. Western sedlo s obzirom na svoju funkciju , sigurnost i udobnost po konja i jahaca maksimalno opravdava svoju funkciju.
Rodeo kao dio western jahanja u sebi na jedinstven naćin čuva negdašnje kaubojske vještine na osebujan naćin. Danas je western jahanje sve prisutnije i kod nas u Europi posebno u jahača koji su u startu odabrali rekreativno jahanje, medutim western takmičenja u pojedinim zemljama su također u zamahu.
